NAKON IZJAVA DODIKA, NAUKA DALA ODGOVOR // SABNOR je 1983. sastavio spisak ubijenih Srba na Garavicama iz Bihaća zaključivši brojku na 2.926 žrtava

Političari su često zloupotrebljavali historiju, a u posljednje vrijeme, kao i u vrijeme s kraja 1980-ih i početka 1990-ih, svjedočimo kako se na povijesnim temama podižu nacionalne tenzije. Političarima je malo zloupotreba posljednjeg rata, pa se često vraćaju na Drugi svjetski rat kao najsigurnije utočište u kojem mogu, sada već gotovo bez živih svjedoka, kreirati povijest u skladu sa svojim političkim ambicijama.

Lider SNSD i član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Milorad Dodik, u tome prednjači posljednjih dana. Nedavno je iskoristio obilježavanje zločina na Garavicama da iznese niz neistna o odnosu komunista prema tom zločinu, a potom je, osvrćući se na reakciju ministrice vanjskih poslova Bosne i Hercegovine u vezi s najavljenom izgradnjom spomen kompleksa u Donjoj Gradini, ustvrdio kako se priprema „opsežan projekat koji treba da objedini sva mjesta stradanja u Gradini, ona koja su ostala izvan srpskih država kao što su Pag, Jadovno, Garavice kod Bihaća gdje je ubijeno u sedam dana 14.000 Srba“.

Bihaćki historičar Dino Dupanović istražuje sjećanja na događaje u Drugom svjetskom ratu i nedavno je u opširnom tekstu pokazao kako su se komunistilčke vlasti odnosile prema počiniteljima zločina na Garavicama (neki su osuđeni na smrt i strijeljani zbog toga), kao i kako su svi građani davali doprinos izgradnji spomenika na Garavicama, kojeg je projektirao Bogdan Bogdanović.

Šta je stvarna istina u vezi sa zločinom na Garavicama? Često se spominje ta brojka od 12.000 ubijenih Srba.

Dupanović: Prva stvar koju bi trebalo razjasniti na samom početku, jeste da moji vlastiti afiniteti ka istraživanju ustaškog zločina nad Srbima, Jevrejima, Romima i komunistima na Garavicama kod Bihaća niukom slučaju nisu usmjereni ka negiranju ovog zločina, nego isključivo ka popunjavanju historiografskih rupa, koje su s vremenom oblikovale svakodnevne narative. A mnogo je tih rupa. Garavice su kao stratište dugo vremena ostale u sjeni prvog i najvećeg stratišta nad Srbima iz Drugog svjetskog rata na prostoru Bosne i Hercegovine – Donjoj Gradini kod Jasenovca i kao takvo su se, uglavnom, zadržale u lokalnim pričama. Međutim, zahvaljujući stalnom tragaču za istinom Miloradu Dodiku, one postaju sve popularnije, naročito ove godine nakon nedavno održanog parastosa na Garavicama.

Brojka i priče od 12.000 ubijenih Srba na Garavicama nikako da se zaključi od 1945. godine. Prateći historijske izvore prvi podatak koji imamo iz službenih zapisnika jeste Zapisnik sastavljen pred Zemaljskom komisijom za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomogača u Bihaću srez Bihać okrug Bihać, iz februara 1945. godine (ovi zapisnici mogu se naći u Arhivu Jugoslavije, ali i nekim drugim arhivima s obzirom da su oni umnožvani). Postoji veći broj ovakvih zapisnika iz 1945 i 1946. godine. Komisija koja se bavila utvrđivanjem istine na Garavicama nikada nije izvršila ekshumaciju, to nije urađeno niti do danas. Tako, recimo, u jednom od tih Zapisnika stoji da se na osnovu ustaških izvještaja može utvrditi da je na ovom mjestu ubijeno preko 10.000, odnosno 12.000 ljudi, pa da taj broj seže i do 18.000. Često se koristi i termin „po hvalisanju ustaša“. Istina je da postoji jedan ustaški nalog zarobljen kod jednog rojnika u kojem se spominje klanje Srba. Ovaj izvještaj je Peta KNOU brigada poslala partizanskom Vrhovnom štabu, zajedno s dvije fotografije uz tekst “U Bihaću i okolini pobijeno je 12.000- 15.000 Srba”. Međutim, ne postoje historijski izvori koji bi sugerirali da je baš na Garavicama ubijeno 12.000 ljudi. Vladimir Dedijer je također u svojim Dnevnicima zapisivao brojke od 12-14.000, koje su se, uglavnom, bazirale na argumentima prema hvalisanju ustaša.

Ova brojka postala je predmet rasprave vodećih loklanih političara nedugo nakon rata. Prvi spomenik podignut na Garavicama 1949. godine na kojem je pisalo da se podiže u spomen na 12.000 nevino ubijenih Srba nastao je na inicijativu lokalnih političara Srba, članova Saveza komunista i SABNOR-a. U periodu od 1967-1971. godina Regionalni muzej Pounja u Bihaću predvođen Brankom Bokanom započeo je popis svih poginulih boraca NOB-a i žrtava fašističkog terora na području Bihaća, Cazina, Velike Kladuše, Bosanskog Petrovca, Cazina, Bosanske Krupe i Drvara i za taj period popisano je oko nekoliko hiljada žrtava. Prema ovom popisu može se zaključiti da je na Garavicama ubijeno oko 3.000 bihaćkih Srba. Druga konkretna istraživanja o broju ubijenih Srba na Garavicama iz drugih gradova, Like i Korduna sprovedena su tek djelomično u okviru pomenutih Komisija, spiskovi postoje, ali važno je napomenuti da se za neka sela kao Ličko Petrovo Selo i dr. navode poimenično žrtve, mjesto stradanja i da se samo dio njih odnosi na Garavice. Kada se pogledaju ti spiskovi žrtava iz drugih dijelova na kojima se kao mjesta stradanja navodi Garavice i kada se pridodaju ovoj brojci od 3.000 bihaćkih Srba, konačna brojka nije niti blizu 12.000. Treba napomenuti, da je pomenuti projekat Muzeja iz nekog razloga prekinut, pohranjen u depo Muzeja, da bi nedavno oko stotinu arhivskih kutija ponovno bilo sređeno i danas se čuvaju u Muzeju Unsko-sanskog kantona. Važno je napomenuti da u ovom popisu, naprimjer, nije popisana niti jedna muslimanska žrtva, iako su i muslimani velikim dijelom stradali na ovom području. Očito da je tokom 1970-ih godina postojalo neslaganje kod loklanog političkog rukovodstva oko klasifikacije žrtava i broja stradalih. Jusuf Zjakić, nekadašnji Sekretar Saveza komunista Bihać, za izradu jedne doktorske disertacije, u razgovoru je istaknuo da je jedan od problema zašto je sporije tekla izgradnja Spomen-parka Garavice bio upravo to insistiranje Srba na broju od 12.000 ubijenih na Garavicama, iako za to nisu postojali službeni dokazi.

Tokom 1970-ih godina kada se raspravljalo o gradnji Spomen-parka na Garavicama često su vođene žustre rasprave između lokalnih komunista o broju stradalih Srba na Garavicama. Istovremeno, vodeći autoritet u ovim raspravama bio je pomenuti Branko Bokan koji je naglašavao da je prema anketi koju je radio Muzej mogući najveći broj ubijenih Srba na Garavicama iznosi oko 3.000-4.000. Međutim, u ovim raspravama zaključak se svodio na to da je broj mnogo veći, dakle 12.000, s obzirom da su na Garavicama ubijani i Srbi s područja Like, Korduna i drugih gradova. Istina jeste, da su dovođeni Srbi iz Ličkog Petrovog Sela, Korenice, Donjeg Lapca i drugih okolnih mjesta, ali nema historijskih izvora koji bi potvrdili da taj broj zaista seže do 12.000 žrtava. Neki historičari, poput Milana Vukmanovića, koji je o ovim zločinima pisao u knjizi “Bihać u novijoj istoriji”, navodi da prema zvaničnoj evidenciji taj broj iznosi 12.000. Međutim, Vukmanović ne navodi koja je to zvanična evidencija. Recimo 1983. godine loklani SABNOR je sastavio spisak ubijenih Srba na Garavicama iz Bihaća zaključivši brojku na 2.926 žrtava. Nažalost, ovaj spisak se odnosio samo na Bihać, ne i na ostala mjesta, i on sasvim sigurno jeste veći od pomenutog broja, ali teško da iznosi 12.000 s obzirom da su ustaše kao npr. u Bosanskoj Krupi loklane Srbe uglavnom ubijali u okolini grada.

Dodatan problem u politizaciji broja garavičkih žrtava došao je 1991. godine kada se SDS-ovo rukovodstvo iz Bihaća oslanjalo na ovo stratište u kontekstu nacionalne homogenizacije Srba. Tokom novembra 1991. godine, profesorica historije iz Bihaća, članica SDS-a, Srebrenka Budmir objavila je nekoliko feljtona u listu Krajina posvećenih stradanju Srba na Garavicama. Iako je u jednom od feljtona pomenula problem nedostatka historijskih izvora koji bi potvrdili približan broj ubijenih Srba na Garavicama, Srebrenka Budmir je na parastosu održanom u organizaciji SDS-a u novembru 1991. godine, izjavila da ovaj broj od 12.000 vjerovatno seže do 18.000 ubijenih Srba. Iako je, recimo, uspjela da tokom pisanja feljtona sakupi tek oko 1.500 imena bihaćkih Srba (ovdje su kao žrtve ustaškog zločina popisani i bihaćki Jevreji, iako je naglasak u feljtonima stavljen na Srbe) ubijenih na Garavicama. Ovaj zaključak Srebrenke Budmir sporan je s obzirom da je broj žrtava uvećan na 18.000, a da se u međuvremenu nije pojavio niti jedan historijski izvor koji bi potvrdio ovaj zaključak. Govoreći u tom kontekstu, nakon završetka rata 1995. godine kada se prisjećaju žrtava zločina na Garavicama, političke elite iz Republike Srpske gotovo redovno proizvoljno navode brojke koje sežu od 12, do 14 i 16, pa sve do 18 hiljada, iako u međuvremenu nije izvršeno nikakvo sistematsko istraživanje.

Tako je recimo 2010. godine u Banja Luci održan Prvi okrugli sto Garavice 1941. U jednom od izlaganja na okruglom stolu prof. dr. Srboljub Živanović izjavio je da „Prema podacima koje posjeduje Muzej u Bihaću na ovom mestu je stradalo 10.000, dok drugi izvori govore da ih je bilo preko 14.450“. Opet je sporan ovaj izraz „drugi izvori“, budući da niko nikad ne navodi konkretno koji su to „drugi izvori“. Osim toga, sporan je i ovaj prvi dio Živanovićeve izjave. Kao zaposlenik Muzeja Unsko-sanskog kantona, kojeg Živanović naziva Muzej u Bihaću, ja kao uposlenik tog Muzeja, koji duži cjelokupnu arhivsku građu koja se odnosi na Drugi svjetski rat zaista ne znam na šta Živanović misli kada kaže „Prema podacima Muzeja u Bihaću“. Bilo bi zaista dobro kada bi neko došao u Muzej i pokazao mi o čemu se radi i koji su to podaci. Može se samo raditi o pomenutoj anketi koju je Muzej radio krajem 1960-ih, ali koja se odnosi na znatno šire područje od Bihaća i obuhvata cijeli današnji Unsko-sanski kanton i Drvar.

Dodik je nedavno izjavio kako je u Bihaću do Drugog svjetskog rata živjelo „76 odsto Srba“, a da danas ima „samo 96 Srba od čega 50 i nešto njih pripadaju porodicama pravoslavnih sveštenika“. Ima li tu istine?

Dupanović: Ovakva izjava Milorada Dodika, nažalost, više ne izaziva, barem kod mene, neko čuđenje. Prijetnje, najave novih sukoba i laži koje možemo čuti od njega postale su dio naše svakodnevnice, i nažalost postoji opasnost da se one ustale i postanu dominantan narativ u našoj svakodnevnici. Tako je i s ovom izjavom, kada je na nedavnom parastosu održanom na Garavicama, izjavio da je u Bihaću do rata živjelo 76 odsto Srba. Sreća je da imamo dostupne historijske izvore, odnosno popise stanovništva iz vremena prije početka Drugog svjetskog rata. Tako, recimo, u popisu iz 1931. godine za Bihaćki srez (grad Bihać, Lipa, Ličko Petrovo Selo, Pokoj, Ripač, Vrkašić, Vrsta i Zavalje) se navodi da ima ukupno 39.309 stanovnika. Od toga je bilo 17.178 pravoslavaca, 7.999 katolika i 13.962 muslimana. Drugim riječima, Srba je bilo 43,7 odsto, što je ipak znatno manje Dodikovih 76 odsto. To su podaci što se tiče cijelog Bihaćkog sreza. Ovdje bi bilo možda važno napomenuti da u pomenutu brojku pravoslavaca od 17.178 na cijelom srezu spadaju i 2.583 pravoslavca iz Ličkog Petrovog Sela koje je 1929. godine i proglašenjem Šestojanuarske diktature izuzeto iz Koreničkog sreza i pridodano Bihaćkom srezu, a sve je to došlo kao rezultat nezdravih političkih prilika. Dakle, da nije došlo do pripajanja Ličkog Petrovog Sela, koje je oduvijek gravitiralo ka Korenici, ova brojka pravoslavaca bi bila još manja. Historiografija je već odavno odgovorila na neka pitanja, među kojima je i stvaranje banovina u kojima se težilo takvom ustrojstvu da u većini njih Srbi budu većina. Ali, ovo je već tema za neki drugi razgovor. Važno je napomenuti da se broj pravoslavaca na ovom području značajno povećao samo zahvaljujući kolonizacijom nakon sprovođenja agrarne reforme nakon uspostave Kraljevine SHS i da je nasilnim oduzimanjem posjeda od muslimanske begovske elite formiran čitav niz sela u okolini Bihaća, kao što je Karađorđevo. Nešto detaljnije o ovoj problematici u Bihaću pisao je Nijazija Maslak u članku Revizija dodijeljene ispaše dobrovoljcima u Bihaćkome kraju 1925-1926. godine.

Ako ćemo analizirati samo grad Bihać, prema ovom popisu Srbi su čak bili malobrojniji od ostale dvije skupine. Tako recimo u popisu iz 1931. godine stoji da u gradu Bihaću živi ukupno 8374 stanovnika, od toga 1.320 pravoslavaca, 2.149 katolika i 4.739 muslimana, što opet nije niti blizu Dodikovih 76 odsto. U gradu Bihaću, dakle, prema ovom popisu 1931. godine, živjelo je 15,7 odsto pravoslavaca. A razlika između Dodikovih 76 odsto i stvarnih 15,5 odsto je doista velika.

Politiziranje s historijskim izvorima, podacima, koji se odnose na period iz Drugog svjetskog rata i prije njega od strane Dodika je jako opasno. Nismo svi historičari, pa kod nekih koji to slušaju i čitaju takve ovakve izjave, pogotovo one koje su teško provjerljive, često mogu proći kao istina. Međutim, ono što zabrinjava jeste Dodikova politizacija s faktima iz ne tako davne prošlosti, činjenicama koje su lako provjerljive, čak nije potrebno niti da odete u arhiv, već je često dostupno na internetu. Stoga užasava njegova izjava da danas u Bihaću živi 96 Srba, od čega 50 pripada porodicama pravoslavnih svećenika. Prema popisu iz 2013. godine, na području Općine Bihać popisano je 910 Srba, uglavnom u ruralnim dijelovima općine na jugu. Istovremeno u samom gradu Bihaću popisana su 424 Srbina. Obje ove brojke ukazuju da je to mnogo više od Dodikovih 96 bihaćkih Srba. Ovakve obrasce sabiranja i oduzimanja puta deset, ovisno o potrebi, podsjećaju na one iz 1990-ih godina. Mene ovakve Dodikove izjave ne čude zaista, ali mi teško pada da niko od pravoslavnog bihaćkog svešenstva nije reagirao na ovo, ovakve izjave ne idu njima u korist.

Otkuda potreba da Dodik u posljednje vrijeme toliko atakira na Bihać?

Dupanović: Očito da ovi stalni napadi na Bihać u posljednje vrijeme i Dodikova politička manipulacija na garavičkim parastosima posljednjih godina služe za pripremanje povoljne političke klime za neke druge projekte. Nedavno je u javnosti i najavljen jedan takav projekat koji se odnosi na gradnju memorijalnog centra u Donjoj Gradini koji je najvaljen kao svesrpsko svetilište. Stoga ne čudi Dodikova nedavna izjava na Garavicama, da one samo predstavljaju kamenje na Garavicama i šprdnjom žrtvama, vjerovatno ovakva izjava dolazi kao traženje legitimiteta za izgradnju najavljenog centra u Donjoj Gradini. O njegovim opasnim izjavama posljednji put na Garavicama već sam nešto pisao nedavno za portal historiografija.ba, i jasno je da se Dodik nalazi u opasnom političkom napadu kojeg ovoga puta sprovodi na događajima iz Drugog svjetskog rata, političkim elitama uvijek povoljnom povijesnom događaju za manipulacije. Da se razumijemo, prisjećanje na žrtve kroz različite oblike nikome nije zabranjeno, uostalom i Bošnjaci se danas redovno sjećaju žrtava srebreničkog genocida, ali je opasno prisjećati se na način kao što to radi Dodik. Žrtve iz Drugog svjetskog rata treba ostaviti na miru, dostojno im se pokloniti, ali 80 godina poslije graditi politiku današnjice na njima ne vodi stabilizaciji političke klime na uzavrelom Balkanu posljednjih godina. Zadnji put kada su mošti cara Lazara putovale po svesrpskim zemljama mi smo svi kolektivno završili u ratnim sukobima, piše historiografija.ba.

Comments are closed.