prof. dr. H. Muratović za USN.ba: NEKOLIKO VAŽNIH PITANJA PREDSJEDNIKU MILANOVIĆU

Pažljivo sam pratio obraćanje različitih zvaničnika u povodu 26-godišnice genocida u Srebrenici. Jedno od njih putem video linka bilo je i ono predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića. Na njegov tekst obraćanja nemama primjedbi, čak što više, bio je korektan i pogodio „u sridu“. Međutim, muči me nekoliko pitanja:

  1. da li iza njegovih učestalih, ali i poruka drugih zvaničnika Hrvatske, stoji sveobuhvatna i dobrosusjedska politika prema Državi BiH,
  2. zašto obraćanje putem video linka u situaciji kada je on (Predsjednik) praktično u privatnoj posjeti BiH baš na dan obilježavanja genocida u Srebrenici,
  3. zašto niko od zvaničnika Hrvatske ove godine nije bio u Srebrenici,
  4. mogu li Milanović, Plenković i drugi zvaničnici Hrvatske pomoći Hrvatima u BiH, a da istvovremeno odmažu Državi u kojoj žive i njihovi sunarodnjaci,
  5. da li je Milanović zaboravio da je 2010. u crvenom dresu podržao SDP BiH i Komšića, koji se i tada kandidirao za člana Predsjedništva BiH i reda hrvatskog naroda,
  6. kada će politika Hrvatske prema državi BiH biti jasno definisana, a ne da se svodi na teze da su Hrvati ugroženi, da ih predstavljaju nelegitimni, da oni neće dopustiti dalje urušavanje pozicija hrvatskog naroda u BiH i da će poduzeti sve (?) da on bude jednakopravan sa ostala dva naroda, pri tome misleći prvenstveno na Bošnjake!

Kao ozbiljan čovjek, koji ne pripada ni jednoj stranci, koji od svih atributa prihvata samo atribut da je državni, bh nacionalista, pokušaću dati odgovore na postavljena pitanja. Odgovor na prvo pitanje, da li iza Milanovićeve politike stoji sveobuhvatna, dobrosusjedska politika prema državi BiH, negativan je, što je čovjek već pokazao, a na šta sam javno ukazao 25. septembra prošle godine, šaljući otvoreno pismo njemu, zatim Ministru vanjskih i evropskih integracija Radman Grliću, poredeći Milanovića i Muhameda Avanzimija o brojčanom ocjenjivanju moralnosti čovjeka, replicirajući na odgovor Kabineta Radman Grlića i pitajući Milanovića u povodu „sapuna i parfema“ da li ima granica njegovom kulturološkom primitivizmu u odnosu na moj narod (Bošnjake)? Da se u politici Predsjednika Hrvatske ništa bitno nije promijenilo u odnosu na Državu BiH i bošnjački narod, pokazuje i činjenica da je on praktično došao u privatnu posjetu u BiH, kao da ide u Slavoniju, ne obraćajući se državnim zvaničnicima u Sarajevu i to baš u vrijeme obilježavanja genocida u Srebrenici. Da je došao u Srebrenicu i rekao uživo ono što je poručio u video poruci, ostavio bi dojam ozbiljnog državnika. Uz to, niko od zvaničnika Hrvatske nije bio u Srebrenici, što je njihovo pravo, ali je i moje pravo da ih pitam: zašto se nedolaskom poistovjećujete sa onima kojima i nije mjesto u Srebrenici?! Da je Milanović zaboravio svoje prisustvo u Sarajevu i podržavanje SDP-ovog kandidata Ž. Komšića za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda ne čudi me s obzirom da je već zaboravio i svježija obećanja data u svojoj izbornoj kampanji.

Ključno pitanje koje sebi moraju postaviti najviši zvaničnici Hrvatske jeste da li oni mogu pomoći Hrvatima u BiH, a da istvovremeno odmažu Državi BiH?! Odgovor je poznat svima koji iole ozbiljno rezonuju, jer nema napretka (razvoja) dijelova bez razvoja cjeline. Istina i parcijalni interesi mogu biti u fokusu, ali kratkoročno. Stoga bi bilo korektno od predstavnika Hrvata u BiH, ali i zvanične politike Hrvatske da javno, jasno i agumentovano kažu šta je dugoročna polika Hrvata i Hrvatske u odnosu prema Državi BiH. Iako ekstremno neprihvatljiv, stav Tuđmana bio je bar jasan: pripojiti dijelove BiH Hrvatskoj po modelu Banovine iz Sporazuma Cvetković-Maček. Činjenica da on u toj namjeri nije uspio, kao što sigurno neće uspjeti ni baštinici njegove zaostavštine. Dakle,  politika Hrvatske prema državi BiH treba biti jasno definisana. Racionalnu politiku  sva tri naroda i građana uopšte u BiH, moraju definisati i korektno provoditi izabrani predstavnici, ali u institucijama Države BiH, a ne na stranačkim sijelima, bez obzira ko u njima učestvuje.

Svođenje priče da su Hrvati ugroženi jer ih predstavljaju nelegitimni, da Hrvatska neće dopustiti dalje urušavanje pozicija hrvatskog naroda u BiH i da će poduzeti sve (ne kaže, šta) da on bude jednakopravan sa ostala dva naroda, pri tome misleći prvenstveno na Bošnjake, postala je otrcana fraza koju su glatko odbili u Parlamentu Evrope. Stoga pobornike politike legitimnog Čovića direktno pitam: kako misli nametnuti Izborni zakon po njegovoj volji?!

Prije navođenja činjenica da Hrvati u BiH nisu ugroženi, već privilegovani u odnosu na Bošnjake, protagoniste sveukupne hrvatske politike podsjetiću da je Hrvatska dala državljanstvo svim Hrvatima u BiH, što nije sporno. Međutim, nerazumno je da hrvatska politika Hrvate u BiH kao stari, autohtoni narod, naziva svojom dijasporom, podstiče njihovo iseljavanje bilo boljim uslovima života u Hrvatskoj ili lošom privrednom politikom predstavnika Hrvata u BiH, što na kraju rezultira masovnim iseljavanjem i objektivno svođenje ovoga naroda na mali broj. Uz to, najvrijednije prostore (Posavinu) niko više ni ne pominje, kao da u njoj Hrvati nikada nisu ni živjeli?! Nadalje, Hrvatska i Legitimni u BiH nikako da daju odgovor zašto je najveće iseljavanje iz kantona u kojima apsolutnu vlst ima Čovićev HDZ i ko uništi Soko, Aluminij, Vitezit i mnoštvo drugih firmi kojima su gospodarili legitimni Čovićevi špekulanti. Dakle, umjesto da se istini pogleda u oči, suoči sa vlastitim promašajima i podnese račun za te promašaje, lakše je za sve nedaće optuživati Bošnjake i prebaciti fokus javnosti sa svoje neuspješne javne politike na druge.

Diplomatski pritisak na zvanično Sarajevo bio je i jeste nerazuman, ali i neuspješan. Jer, zahtjeve Hrvatske u vezi BiH odbilo je Vijeće Evrope. Uz to, naglašavam da nema te Međunarodne zajednice koja može nametnuti Izborni zakon po volji Čovića, niti Bošnjaka koji bi to smio prihvatiti. Taj bi i bukvalno politički bio mrtav za sva vremena. Sve protagoniste velikohrvatske politike podsjećam da suverenitet BiH, kao i Hrvatska, proističe iz AVNOJ-a, a da se Hrvatska Dejtonskim sporazumom obavezala da se neće miješati u unutrašnja pitanja u BiH. Priče Zagreba i Beograda da su oni garanti Dejtonskog sporazuma su netačne i uvredljive, jer kako protagonisti izvršenog genocida i Udruženog zločinačkog poduhvata mogu biti garant žrtvi (Bošnjacima)?! Stoga neprincipijelno petljanje Milanovića, Plenkovića i inih u bh unutrašnja pitanja vodi samo daljnjoj frustraciji bh Hrvata i njihovom odvraćanju od vlastite države BiH. To što im svako veče napadno servira novoosnovana tv kuća Herceg Bosna, čiji spiker će ubrzo počinjati dnevnik sa „dobro veče, gospodine Predsjedniče“, biće važno, a ne činjenica da se ta tv kuća finansira sa jednom markom „dobrovoljnog priloga“. Pri tome, nekadašnji deklarisani Jugosloven Čović, svekoliki kadrovski gazda, autor knjiga od tri hiljade stranica, mešetar nekretninama, biznis majstor kladionica, neimar uređenja toka Radobolje da žubori ispd njegovih dvora, predsjednik HDZ-a i HNS-a, akademik i predsjednik svega i svačega, koji ne zna da je ispravno reći doneseno, a ne donošeno, juri na sve strane i traži saveznike da nametne Izborni zakon BiH po svojoj volji. U vez sa silnim angažmanom, pitam ovoga neimara otrcanih floskula i lažnih obećanja: da li tvoj dan traje 72, a ne 24 sata?  Umalo da zaboravim upitati Legitimnog da li je platio koncesiju za Radobolju i kada misli početi plaćati porez na kladionice, a da i to ne proglasi vitalnim nacionalnim interesom hrvatskog naroda! Da čitaoce ne bih više zamarao bezobraznim pokušajima Legitimnog da preko Izbornog zakona dođe do trećeg entiteta i daljeg razvaljivanja Države BiH, navodim nedvosmislene pokazatelje da Hrvati u BiH, posebno u Federaciji, nisu ugroženi, već da izbor Komšića za člana Predsjedništva BiH služi Čoviću, Milanoviću i Plenkoviću kao alibi da se ostvare Tuđmanove namjere. Uostalom, evo činjenica koje potvrđuju tezu da Hrvati ustavno, kadrovski i materijalno nisu ugroženi:

  1. izbor Željka Komšića bio je po Zakonu kao i prethodni izbor Dragana Čovića,
  2. u Domu naroda BiH i Domu naroda FBiH Hrvati imaju apsolutnu većinu i nijedna odluka ne može se doniijeti bez njihove saglasnosti,
  3. na nivou BiH Hrvati su zastupljeni sa 1/3, iako ih ima oko 12% ukupnog stanovništva,
  4. na nivou Federacije Hrvati su na funkcijama zastupljeni sa oko 45%,
  5. na nivou Države Hrvati drže Ministarstva finansija, pravde i civilnih poslova,
  6. na nivou Federacije drže najvažnija ministarstva-finansije i pravo, te ostala ministarstva u skladu sa Zakonom,
  7. na čelu Uprave za indirektno oporezivanje BiH je Hrvat,
  8. na čelu Granične policije je Hrvat,
  9. na čelu Tužilaštva BiH je Hrvatica,
  10. predsjednik Nadzornog odbora Razvojne banke Federacije je Hrvat,
  11. na čelu kompanija sa prefiksom „hrvatski“ su isključivo Hrvati,
  12. u DKM Hrvati su adekvatno zastupljeni,
  13. u tzv. „mješovitim“ kantonima Hrvati su zastupljeni srazmjerno broju stanovnika,
  14. preduzeća sa prefiksom „hrvatski“ u budžetu Federacije u 2019. godini participirala su sa svega 2,67%, a ona sa prefiksom „bosanski“ sa 97,33%.

Milanovića i Plenkovića mora se pitati:

  1. zašto ne vraćaju imovinu  bh firmi i stanovništva vrijednu preko dvije milijarde, koju krčme kako hoće. Ovo mora doći na sud u Strazburu,
  2. zašto ne plaćaju adekvatnu naknadu za korštenje voda BiH,
  3. zašto nam uz naljepšu rijeku Unu grade skladište nuklearnog radioaktivnog otpada,
  4. zašto ne poštuju činjenicu da jedino sa BiH imaju godišnji neto izvoz oko milijardu i po tom osnovu zapošljavaju na stotine hiljada radnika,
  5. na osnovu kojih činjenica pokušavaju reći da smo u odnosu na njih inferiorni.

Umjesto neproduktivnih podmetanja, svađa i vrijeđanja, smatram da bi bilo dobro:

 

  1. Shvatiti da izmjena Izbornog zakona i Ustava nema nametanjem bilo kojeg naroda, već korektnim razgovorom, čiji cilj mora biti funkcionalna Država po mjeri svih.
  2. Da se razgovori oko izmjena Izbornog zakona i Ustava mogu i moraju postići samo u institucijama BiH i institucijama FBiH na bazi egzatnih činjenica.
  3. Da se Domovima naroda odrede zaista pitanja od vitalnog nacionalnog interesa, ali ne i ona koja su po svom karakteru u domenu Predstavničkog doma.
  4. Da se ustanovi pincip rotacije ministarstava na nivou Države i Federacije, a ne, kao do sada, da ključna ministarstva (finansije i pravda) drže uglavnom pripadnici istog naroda (Hrvati), koji još tvrde da su ugroženi.
  5. Da se ustanove principi četverogodišnje rotacije na pozicijama Uprave za indirektno oporezivanje BiH, granične policije BiH, Ministarstva odbrane, Ministarstva bezbjednosti, Ministarstva vanjskih poslova, SIP-e, Centralne banke BiH, Tužilaštva BiH, Suda BiH i drugih institucija i resora koji odražavaju jednakost svih.
  6. Da prestanemo satanizirati građanski princip u ustrojstvu i funkcionisanju Države BiH, a pričati o evropskim vrijednostima, budući da je i Evropska unija zasnovana na građanskim principima jer je sastavljena od 27 država različitih nacija, vjera, kultura, razvijenosti i niza drugih faktora. Dakle, ne inzistirati na principu uvrnute logike samo kada je u pitanju BiH ili konkretno, kada su u pitanju Bošnjaci, što je ilustrativno potvrdila Srebrenica. Sramno je reći za BiH da je predzadnja rupa na svirali u Evropi.
  7. Hrvati i Srbi moraju konačno shvatiti da im je BiH matična država i da sreću u njoj moraju graditi međusobno, ali i sa Bošnjacima. Svako otcjepljenje ili prekomponovanje BiH ne može proći bez rata. Bar tome nas je naučila historija.
  8. Naše komšije i susjedi konačno moraju shvatiti (i prihvatiti) činjenicu da je BiH država, ravnopravna i njima dobronamjerna, ali da će je Bošnjaci, a bogami i svi dobronamjerni Bosanci, braniti svim sredstvima, jer su oni bez Države bezlična masa.

Comments are closed.